Slonovača (ponegde belokost) je koštana materija od koje su građene kljove slonova, ali i praistorijskih mamuta, zatim nilskih konja, morževa, ulješura, divljih svinja itd. Takođe se odnosi generalno na predmete od slonove kosti.Različite vrste slonovače razlikuju se po boji i drugim svojstvima. Uz pomoć spektroskopske metode, pod mikroskopom je moguće razlikovati slonovaču azijskog od slonovače afričkog slona.
Slonovača se može obrađivati ručno i mašinski. Draž ovog materijala je u mlečnoj belini površine koja s vremenom poprima žućkasti ton. Zbog svoje skupocenosti, koja potiče od njene retkosti i teške obrade, slonovača je oduvek bila simbol društvenog statusa.
Slonovača se koristila još u praistoriji za izradu raznih idola, a zatim i u drevnim civilizacijama Egipta, Mesopotamije i Stare Grčke. U Staroj Grčkoj je bila poznata hrizelefantinska tehnika vajara Fidije i njegove škole, u kojoj su urađeni Atina Partenos i Zevsov kip u Olimpiji. U doba helenističke umjetnosti, od slonovače se pravila sitna plastika, upotrebni predmeti, a u Starom Rimu konzularni diptisi, različiti ukrasi i predmeti za igru. U ranom hrišćanstvu i vizantijskoj umjetnosti kipovi svetaca, relikvije, korice knjiga s biblijskim prizorima, te biskupski prijestoli.
U doba romanike i gotike uz već navedeno slonovača se koristila i za upotrebne predmete sa umetničkim elementima (pribor za jelo, ručice i korice za mačeve idr). U baroku i rokokou koristila se za intarzije u drvetu, toaletne luksuzne predmete isl.
U Indiji, Kini, Japanu i islamskoj umjetnosti od slonovače su pravljene statue i reljefi sa sakralnim i erotskim prikazima te oružje, nakit, figure za šah idr. Kod drugih azijskih i afričkih naroda slonovača je povezana sa najranijim pojavama rukotvorina (idoli, oružje).
Danas je trgovina slonovačom zabranjena jer su se neke životinjske vrste suočile s istrebljenjem.
Нема коментара:
Постави коментар